Mirni Podstanar

To nije bio neki izuzetan život,
To mirno i samo, neprimjetno biće,
Tu živjelo je bez poroka i bez strasti,
I blagdanima odbijalo piće.

U namještenoj sobi nekog lažnog stila,
I prilično staroj ali bez svog lica,
Tu živio je pusto, živio je tiho,
Između zimskog cvijeća i Kirinovih skica.

U urednosti takvoj nezapažen je sasvim,
Bez tragova on živi i rijetko noću čita,
On dušu svoju krije sred beznačajnih stvari,
Lupao nikad nije vratima od lifta.

I kako to da shvatim, završio je
Sjajno,
Sjajno,
Sjajno,
Sjajno !
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi !
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi !
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi !
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi !
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi !
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi !
Od koga, makar zašto ustrijeljen je u noći ?
Po svom životu zadnji, a po smrti
Prvi,
Prvi,
Prvi,
Prvi !

Kao da je vječno varao u igri...
Trijumfalno sasvim završio put...
Zar je u njem bilo toliko života
Da je zaslužio tako
Slavnu,
Slavnu,
Slavnu,
Slavnu smrt !

Ali svatko u svojem jadu,
Svom zatvorenom gradu,
Svoj mali život lovi i ne vidi te stvari,
O kruhu svom se stara, a ostali su za njeg' tek prolazeći vjetar
I mirni podstanari,
Mirni podstanari,
Mirni podstanari,
Mirni podstanari,
Mirni podstanari,
Mirni podstanari,
Mirni podstanari...

Mirni podstanari